Splićani su ljudi od tradicije. Poštuju vjerske blagdane i narodne običaje u kojima se godinama ponavlja uvijek isto jelo na blagdanskim trpezama: za Badnji dan bakalar, bijeli i crveni, odnosno „lešo“ i na „brujet“, a Božić samaštrano meso i kulini, a tako je isto i za Silvestrovo i Novu godinu, kad se dodaje pečeno meso, najčešće puranovo, odnosno meso od tuke. Danas su samaštrano meso i kulin skoro zaboravljene delicije. Za one koji žele probati samaštrano potrebno je uzeti goveđi mulam i jezik, koje se obloži zgnječenim češnjakom i korijanderom, kalijevim nitratom (vrlo malo) i krupnom morskom soli. Meso sa navedenom smjesom stavi se u lonac, pod utegom težine dva do tri kilograma, na vanjskoj temperaturi tjedan dana, nakon čega se kuha. Kuhano, samaštrano meso dobije poseban ukus i crvenu boju. Jede se uz kiseli kupus.

                Splitski kulin puni se slatkim kupusom, suvicama, rižom, kapulom, selenom, peršinom, oraščićima, cimetom i koricom limuna.

Za Uskrs Splićani jedu janjca lešo, pečeno ili s bižima, sa pečenim krumpirom, salatom, rotkvicama i mladom kapulom. Prave se i sirnice, koje danas domačice masovno kupuju u prodavaonicama kruha.

Od ribe Splićanin posebno cijeni barbune od kamena, komarču i lubina na gradele, lešo (kuhano) šampjera i brudet od škarpine i ugora, ali će svaki Splićanin kazati da nema ribe do friške srdele. Srdela je othranila generacije Splićana, a i danas je glavna riba koja hrani splitski puk i splitske umirovljenike. Kilogram srdele na splitskoj ribarnici nikad ne prelazi dvadeset kuma, a prosječna joj je cijena između deset i petnaest kuna. Splićani su žalosni što srdele nema na jelovnicima naših ugostitelja i što drugi svijet ne može otkriti „gušte“ ove ribe na gradelama!